Na mnogobrojne zahtjeve čitatelja koji su nas obasuli pitanjima o navodno čudnovatim pojavama na Antarktiku zajedno s poviješću ovog kontinenta koji je u drugom svjetskome ratu, barem što se tiče interesa nacista, imao određenu mističnu ulogu. Odlučili smo se pozabaviti ovim ledenim kontinentom i razlučiti činjenice od fikcije i teorija zavjere.
Surova klima južnog kontinenta.
Antarktika je nazvana po starogrčkom: Ανταρκτικως,što doslovno znači „suprotno od Arktika.“ Zvanično ovo je jedini kontinent ne nenaseljen ljudima, iko na tom kontinentu postoje mnoge istraživačke stanice u kojima obitavaju ljudi „s drugih kontinenata“ za vrijeme svojih istraživačkih misija.
Antarktika je najhladniji kontinent na planeti, s prosječnom temperaturom od -55 °C. Za vrijeme polarnih noći Sunce se uopće ne diže iznad obzora dok za vrijeme polarnog ljeta ne silazi ispod obzora. Uz obalu je prosječna ljetna temperatura oko -18 °C. Dok je Najniža zabilježena temperatura izmjerena oko zagonetnog jezera Vostok gdje je izmjereno čak -89,2 °C 21.07.1983. godine.
Odnos veličine Europe prema veličini Antarktika.
Antarktika je mjesto s najmanje oborina (u ovom slučaju snijega) koji prosječno napada 40 litara po metru kvadratnom što se zvanično smatra pustinjskim količinama oborina. 1972. Godine izmjerena je brzina vjetra od 327 kilometara na sat, i u većini slučajeva ovo je vjetrovit, leden i nemilosrdan kontinent tako da uopće ne čudi trenutačna situacija od „0“ stalnih stanovnika na 14 milijuna kilometara kvadratnih koliko iznosi njegova kvadratura (peti kontinent po veličini na planeti).
Iako je 1959. Sklopljen međunarodni ugovor koji je ovaj kontinent trebao učiniti politički neuhvatljivim i otvoren za sve nacije koji žele na njemu istraživati, to ipak nije tako i interesne zone su napravljene usprkos dokumentu UN-a koji je i ovaj put ostao mrtvo slovo na papiru.
Najveća znanstvena baza na Antarktiku McMurdo.
U ljetnom periodu u znanstvenim stanicama na Antarktiku boravi oko 4000 tisuće ljudi dok ih preko zimskog perioda ne bude više od 1000.
Još od vremena Ptolomeja postojalo je uvjerenje da postoji krajnji južni kontinent koji leži na obalama pravog oceana, mnoge antičke karte su pokazivale njegove obrise, čak i cijelu kontinentalnu masu bez ledenog pokrivača.
Jedna od prastarih karata koja prikazuju dio obale ovog kontinenta je mapa Otomanskog admirala Piria Reisa iz 1510. koju je on sklopio kako je sam rekao spajajući prastare karte od doba Ptolomeja i starije u jednu, naravno da bi naše pitanje bilo koje su to karte bile koje je on koristio za predložak svoje karte obala Atlanskog oceana ali Piri Reis je tu tajnu ponio sa sobom u grob kada je dekapitiran zbog sultanove ljutnje.
Druga zagonetna karta južnog kontinenta je ona Oroncea Finea iz 1531., koja ima začuđujuću točnost kartografiranja Antarktika.
No starim točnim kartama ćemo se baviti u nekom od narednih radova, za sada krećemo dalje s isto tako zagonetnim kontinentom.
James Cook koji je nezvanično prvi otkrio južni kontinent.
Iako je Terra Australis, ime za južnu neotkrivenu zemlju, pripalo Australiji, nezvanično je James Cook otkrio Antarktiku 17.01.1773, no na njega se nije iskrcao, tako da je primat u otkrivanju ovog kontinenta pripao Nijemcu Fabian Gottlieb von Bellingshausenu s ruskom ekspedicijom koja je na njega stupila 30.01.1820.
Fabian Gottlieb von Bellingshausen je oficijelno otkrio Antarktik.
Admiral Richard Evelyn Byrd, koji je vodio najveću vojnu ekspediciju na južni pol.
Jedan od najpoznatijih istraživača Antarktika čiji su radovi izazvali mnoge kontroverze je bio Amerikanac Richard Evelyn Byrd, (kasnije postaje admiral) koji je napravio čak pet ekspedicija na ovaj kontinent između 1926 i 1950.
USS Mount Olymp, zapovjedni brod Richard Evelyn Byrda za vrijeme operacije Highjump.
Ekpedicija s kojim je admiral Byrd pokrenuo mnoge priče o zavjerama dogodila se 1946. Kada je admiral poveo 4.700 američkih vojnika na južni kontinent u poduhvatu koji je dobio ime „Operation Highjump.“ Ona je javnosti predstavljena kao znanstvena misija (zbilja s toliko vojnika) iako se kasnije, nakon što su u javnost procurile vijesti o pripadnicima ove ekspedicije, prozvana misijom za vojne vježbe i testiranje.
Jedna od podmornica, USS Sennet, za vrijeme operacije Highjump.
Kontroverze oko ove vojne vježbe dosežu do apsurda jer je osim gotovo pet tisuća vojnika admiral Byrd sa sobom ponio jedan nosač zrakoplova, podmornice, desantne jedinice, teško naoružanje i mnoštvo konvencionalnog vojnog bojevog naoružanja, što je dosta netipično za neku vježbu. Ekspedicija je trebala trajati osam mjeseci ali je zbog nepoznatih razloga naglo zaustavljena nakon samo dva mjeseca. U samoj ekspediciji bilo je gubitaka ljudstva koje su naknadno opisane kao nesreće pri mećavama, utovarima i istovarima tereta i slično što je još dodatno dalo osjećaj misterije cijeloj stvari, naročito zbog toga jer je Amerika upravo bila izašla iz rata kao pobjednica i imala je jako dobro treniranu vojsku od koje se ne bi očekivalo da ima gubitke u tako trivijalnim slučajevima. No u stranu svim ovim netipičnim izjavama i povijesnim zapisima sam admiral Byrd je svojim izjavama napravio najviše polemike. 05.03.1947. u čileanskoj tiskovini El Mercurio izašla je slijedeća izjava:
„Admiral Richard E. Byrd je danas upozorio kako bi SAD trebale napraviti mjere protekcije protiv mogućnosti invazije zemlje od strane neprijateljskih letjelica koje dolaze iz polarnih regija. Admiral je objasnio da ne želi nikoga uplašiti, već da je to okrutna realnost da u slučaju novog rata SAD može biti napadnuta od strane letjelica koje lete s jednog ili oba pola. Ova izjava je dio njegovih vlastitih zaključaka koje je dobio u svojim polarnim ekspedicijama, koje je izjavio International News Serviceu, kada je govorio o nedavno završenoj operaciji. Byrd je također naveo kako su najvažnije opservacije i otkrića koje imaju veze s potencijalnim efektima vezanim za sigurnost SAD-a. Fantastična brzina s kojim svijet za nas postaje sve manji i manji – dodao je admiral – je jedna od najvažnijih lekcija koje smo saznali za vrijeme ekspedicije na Antarktiku: „Moram upozoriti moje sugrađane da je došao kraj vremenu kada smo mogli napraviti utočište u svojoj izolaciji jer smo smatrali da smo na sigurnoj udaljenosti od opasnosti zbog oceana koji nas okružuju i zemljopisne udaljenosti, i da su polovi garancija naše sigurnosti.“
Operacija Highjump je postala jako omiljena među pobornicima NLO-a, koji su tvrdili i još dana danas tvrde kako je tajna vojna ekspedicija na južni pol trebala istrijebiti od tamo tajne nacističke podzemne baze i da su tako trebali zarobiti leteće diskove Vril klase tajnog društva Thule.
Navodni leteći disk nacista klase Hanebu.
Po zagovornicima ove teorije, Adolf Hitler koji je bio zaljubljenik u ezoteriju te da je sam bio član tajnog društva Thule, po istima on nije napravio samoubojstvo 1945. Već je umjesto njega ubijen njegov dvojnik dok se Hitler prebacio u Argentinu i nakon toga u tajnu bazu SS-a na Antarktiku. Prema stavu Roberta Dohertya i njegovoj seriji novela pod nazivom „Area 51“ Operacija Highjump je napravljena s ulogom da izbriše nacističku prisutnost na tom kontinentu.
Jedna od fotografija Georgea Adamskija snimljene tijekom 1940-1950 koji nalikuju “Hanebu” letjelicama.
George Adamski, fotograf čudnih letjelica.
Viktor Schauberger je po tvrdnjama mnogih NLO ljubitelja nacistima stvorio kružne letjelice, no od njih su ostali samo njegovi originalni planovi i makete bez motora za takve letjelice.
Smatra se da je Viktor Schauberger za Hitlera i njegovu kliku, izmislio anti-gravitacijsku letjelicu, što je još jedna kontroverza, u svakom slučaju njegovi radovi su dijelom ostali sačuvani iako imaju manu, to jest propulzija za njih nije otkrivena iako postoje špekulacije o električnom napajanju istih, no smatramo da je to (zbog nedostataka dokaza) samo puko naklapanje.
Originalni model letjelice Viktor Schaubergera.
Mnoge fotografije navodnih letećih diskova SSE-IV klase ili Hanebu letjelica su se pojavljivale po inetrnetu i jako su nalikovale onima snimljenima po Americi za vrijeme četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka za masovnih viđenja po cijeloj sjevernoj hemisferi, od kojih su najpoznatije slike Georgea Adamskija.
Jedna od originalnih fotografija snimljena iz Leteće Tvrđave prikazuje u pozadini formaciju “Foo Fightersa”
Mnogi masovne pojave NLO-a iznad tla SAD-a (o kojima smo ovdje već pisali) i “neprijateljske letjelice” o kojima je pričao admiral Byrd poistovjećuju s takozvanim “Foo Fighters-ima” koje su saveznički zrakoplovci imali prilike vidjeti iznad Njemačke.
Još jedna fotografija snimljena nad Njemačkom 1945. koja prikazuje u pozadini okruglu letjelicu ili “Foo Fightera”.
Grb nacističkih polarnih ekspedicija 1938-1939.
Brod Schwabenland po kome je nacistička ekspedicija i dio Antarktika ili zemlja Kraljice Maude dobila ime.
U svakom slučaju nacisti su imali dio Antarktika koji su prisvojili sebi za vrijeme „tisućugodišnjeg reicha“ koji su nazvali Neuschwabenland po brodu koji je korišten u prvoj ekspediciji 1938.. Danas je to dio kontinenta koji se naziva zemlja Kraljice Maude i koja uglavnom spada pod Norvešku interesnu zonu.
Polarne nacističke baze.
Hitlerovi Nijemci su ovaj dio južnog kontinenta zvanično istraživali tijekom 1938-1939. s tri različite ekspedicije.
Dio koji su nacisti prozvali Neueschwabenland, danas zemlja Kraljice Maude.
Po zvaničnim zapisima nacisti su željeli pronaći najbolja mjesta za postaje za lov kitova, no to je zvučalo pomalo čudno s obzirom da su nacisti napravili mnoge polarne postaje duboko u kopnu kontinenta. Koliko su bili opsjednuti zaposjedanjem ovog kontinenta još i dan danas svjedoče na tisuće zabijenih zastavica sa kukastim križem koje su nacisti revno bacali iz zrakoplova za vrijeme misija.
Nacistički zrakoplov s kojeg su Nijemci kartografirali Antarktiku i uz pomoć kojeg su otkrili područja bez snijega i leda s malim vulkanskim jezerima.
Naravno da osim zvaničnih podataka postoje i mnogobrojne špekulacije vezane za ove ekspedicije s kojima se nećemo baviti jer zbog prirode istih nemoguće napraviti dublje istraživanje da bi ih opovrgnuli ili potvrdili.
Uskoro slijedi drugi dio.